Foto: RINA

OVDE JE ROĐEN JEDAN OD NAJVEĆIH VOJSKOVOĐA I GLAVNI STRATEG PROBOJA SOLUNSKOG FRONTA: Živojin Mišić prešao je put od trošne kućice do neslućenih visina 

Živopisno selo Struganik, smešteno između padina Divčibara i Suvobora, mesto je koje je iznedrilo jednog od najvećih vojskovođa u istoriji srpskog naroda.

Vojvoda Živojin Mišić rođen je 1855. godine u mnogobrojnoj porodici, kao najmlađe od trinaestoro dece. Kao mezimac roditelja nosio je i nadimak „bubica“. Svoje detinjstvo i školovanje opisao je u knjizi „Moje uspomene“, iz koje se jasno vidi koliko su rodna kuća i prve godine odrastanja obeležile čitav njegov život.

– Porodica Mišić poreklom je iz Tepaca, sa Durmitora, a kada su se doselili ovde, uzeli su prezime Mišić po jednom pretku, što je ranije bio običaj u Srbiji. U knjizi piše da su sva mala deca morala da rade i da je on već sa šest godina pomagao u svim seoskim poslovima. Tako je i zapisao: ’Ko nije čuvao koze i ovce, taj ne zna šta su jad i nevolja’. Sve to nam govori da je vojvoda bio vrstan poznavalac svog naroda i mentaliteta Srba, jer je i sam odrastao u zadružnoj porodici, što je mnogo uticalo na njegove odluke u boju i životu – izjavila je ranije za RINU etnolog Ivana Đurić.

Kuća slavnog vojvode adaptirana je 1974. godine i uređena za potrebe muzejske postavke, koja je podeljena na dva segmenta. Prvi je vojnobiografskog karaktera, dok se u drugom delu nalazi etnografska postavka koja prikazuje način života zadružnih porodica tog vremena.

– Rodna kuća Živojina Mišića, pored kulturnog, poseduje i istorijski značaj. Svi objekti koji se mogu videti u dvorištu predstavljaju spomenike tradicionalnog graditeljstva u Srbiji. Kuća pripada tipu objekata kakvi su građeni u selima brdsko-planinskog tipa, poput Struganika. Ukopavanjem u nagib dobijao se podrum, a iznad njega soba ili kelija. Na samom objektu postoje dvoja ulazna vrata, što je omogućavalo lakšu komunikaciju sa ostalim objektima u okviru domaćinstva. Krov je na četiri vode i prekriven ćeramidom – rekla je Ivana.

Zadruge su činile porodice sa velikim brojem krvnih srodnika, a Mišićeva zadruga brojala je čak 60 članova. Koliko je bilo oženjenih zadrugara, toliko je bilo i drvenih vajata, u kojima se nije ložila vatra. U njima su se nalazili samo sanduk sa devojačkom spremom, kolevka i bračni krevet. To je bio jedini intimni prostor za mlade bračne parove.

– U muzejskoj postavci možemo da vidimo sve ono što je bilo potrebno za život u takvim zadružnim porodicama – od posuda koje su ručno izrađivane od prirodnih materijala, preko stubline u kojoj se čuvalo brašno, do naće u kojoj se mesio hleb. Poslovi u kući bili su podeljeni na muške i ženske, pa je tako i majka slavnog vojvode, Anđelija Mišić, bila planinka, zadužena za pravljenje belog mrsa – navodi etnolog.

Najznačajniji deo kuće bilo je ognjište, na kojem se ložila vatra i pripremala hrana. Porodica se najčešće okupljala u centralnom delu kuće, jer tada nije bilo ni telefona ni televizije.

– To mesto imalo je ekonomsku i socijalnu funkciju, a verige iznad ognjišta imale su posebno značenje i magijsku funkciju. U vreme kada nije bilo pisanih ugovora, ljudi su se zaklinjali držeći se za verige, a takva zakletva imala je istu težinu kao potpisan ugovor. Za ognjište se, takođe, vezuje verovanje da su preci sahranjivani ispod njega ili ispod kućnog praga – izjavila je Ivana.

Vojvoda Živojin Mišić bio je jedan od najobrazovanijih oficira u Srbiji. Predavao je taktiku na Vojnoj akademiji, a svoja predavanja kasnije je sistematizovao i objavio u udžbenicima. Govorio je nekoliko stranih jezika, bio je ađutant kraljeva Milana i Aleksandra Obrenovića, a zbog iznošenja svojih stavova često je bio penzionisan. Ipak, u kriznim vremenima ponovo je vraćan u službu i reaktiviran.

– U istorijskom delu muzejske postavke nalaze se njegove lične stvari, strateški udžbenici, kao i fotografije iz Kolubarske bitke i drugih ratova u kojima je učestvovao. Tu će vas dočekati pravi istorijski vremeplov i bogata saznanja o velikom vojskovođi – kaže etnolog.

Vojvoda Živojin Mišić učestvovao je u svim ratovima koji su vođeni na teritoriji Srbije od 1876. do 1921. godine. Među njegovim brojnim citatima, koji se prenose decenijama, posebno se izdvaja onaj: „Život je večita borba. Ko sme, taj može, ko ne zna za strah, taj ide napred“.

Bio je oženjen Lujzom Krikner, a preminuo je 1921. godine u Beogradu.

RINA

Podelite vest

Facebook
Twitter
LinkedIn
Telegram
Email