Osečina – Postoje zanati koji ne trpe žurbu. Zanati u kojima se znanje ne zapisuje u sveske i knjige, već se pamti rukama, očima i strpljenjem. Takav je i pinteraj, stari zanat izrade drvenih buradi, koji i danas živi zahvaljujući ljudima koji ga nose u sebi. Jedan od njih je Dragutin Dumanović, pinter iz sela Osečina, u istoimenoj opštini, čija priča s pravom pripada serijalu Naš čovek, naša priča.
Dragutin se izradom drvenih buradi bavi više od šest decenija. U ovom poslu je, kako sam kaže, od svoje 14. godine, a danas ima 75. To je čitav jedan život posvećen zanatu koji traži preciznost, snagu, ali pre svega ljubav. Jer, kako kaže Dragutin, ako se zanat ne voli, sve drugo je uzalud.
– Izradom bureta bavim se od svoje 14. godine, a sada imam 75. To je 60 i više godina iskustva. Moj otac je bio zanatlija, a njega je naučio njegov otac i ujaci. Ovo nije lak zanat i na prvom mestu moraš to da voliš. Ako se ne voli džaba sve. I pored plastike, ljudi i dalje traže drvo, jer je hrast nezamenjiv. A nema ni dobrog alkohola bez drveta. Posla ima i danas – priča Dragutin.
Ovo nije priča samo o buretu. Ovo je priča o veštini, o znanju koje se gradi potez po potez i o lepoti ručnog rada koji odoleva vremenu. Upravo zato ovakve sudbine čine srž serijala Naš čovek, naša priča, koji beleži živote ljudi sa sela i zanate koji polako nestaju.

Foto: Rivera info
I danas ljudi traže ručno rađenu burad. Dragutin često učestvuje na sajmovima, a neretko se dešava da sve što proizvede i proda. Proces izrade je dug i zahtevan. Samo sušenje drveta u sušari traje i do dvadesetak dana, dok prirodno sušenje može da potraje i dve do tri godine, jer se godišnje prirodno osuši tek jedan centimetar drveta. Paralelno sa ovim poslom, porodica se bavi i poljoprivredom, a Dragutinu danas najviše pomaže sin.
– Kad sam bio mlad, za bure od 100 litara trebalo mi je dan i po. Danas ide sporije, treba više vremena. Najveće bure koje sam napravio bilo je od 500 litara. Ovaj posao zahteva i dosta terenskog rada. Trenutno imam zakazanu popravku buradi u jednoj vinariji, burad su od oko 250 litara. Ranije sam sa ocem sve radio peške, alat na leđa i idemo. Danas ima mašina koje dosta pomažu, ali pre je sve bilo ručno – priseća se Dragutin.
Nikada nije vodio evidenciju koliko je buradi napravio, ali sa osmehom kaže da je taj broj sigurno veliki. Najteži deo posla bio mu je terenski rad, ali i činjenica da je često morao da jede ono što se u datoj kući zatekne. Kritika je bilo, ali, kako kaže, sve je to deo zanata i života.

Foto: Rivera info
Kada govori o budućnosti pinteraja, Dragutin nije optimista. Voleo bi da je drugačije, ali realnost je surova, velike firme preuzimaju posao, sela su sve praznija, a mladih koji bi učili zanat gotovo da nema. Nekada je Osečina imala deset kovača, danas samo jednog. Što se pintera tiče, Dragutin zna još samo za jednog kolegu, u blizini Valjeva.
Teško mu pada što je situacija takva, ali prihvata je onako kako je život nametnuo. Njegova priča ostaje kao svedočanstvo jednog vremena i jednog zanata koji se ne uči brzo i ne zaboravlja lako.
Serijal Naš čovek, naša priča nastavlja da beleži ovakve sudbine, priče iz naroda, o ljudima koji čuvaju znanje, tradiciju i identitet. Sve epizode ovog serijala možete pogledati i na našem YouTube kanalu, gde je prikazan ceo proces rada i život ljudi koji stoje iza ovih priča.
Rivera info





Foto: Rivera info


